April - SPKD „PROSVJETA“ NA ODAVANJU ZAHVALNOSTI ŠPANSKOM KRALJU ALFONSU XIII

Na optuženičkoj klupi Banjalučkog veleizdajničkog procesa našlo se 156 znamenitih Srba na čijem čelu se nalazilo rukovodstvo „Prosvjete“: Vasilj Grđić, generalni sekretar („njen prvi čovjek“), Simo Mirković, predsjednik, i dr Vladimir Ćorović, sekretar. Za sve optužene, izuzev trojice maloljetnih, tražena je smrtna kazna. Optužnica je bila napisana latinicom, ali su optuženi za veleizdaju odbili da je prime, pa je predsjednik suda izdao nalog da se optužnica napiše ćirilicom.

Optuženi: 21 sveštenik, 24 profesora i učitelja, 2 ljekara, 2 inženjera, 1 advokat, 12 privatnih činovnika, 32 trgovca i trgovačka pomoćnika, 6 gostioničara, 13 zanatlija, 8 državnih činovnika, 12 đaka, 26 težaka i dvije žene (Darinka Malić iz Gradiške i Dragica Vidaković iz Zvornika); od toga devet članova Sabora.

 

„Crna kuća“, zatvor u Banjoj Luci

 

U Optužnici na Banjalučkom veleizdajničkom procesu, koja je bila napisana na 262 stranice štampanog teksta većeg kancelarijskog tabaka, dokazni materijal protiv „Prosvjete“ imao je 29 stranica. „Prosvjeta“ se optužuje da je kroz svoj 12-godišnji rad dala dovoljno dokaza za optužbu. Dobro su analizirani motiv njenog formiranja i polje djelovanja. Pregledani su zapisnici s godišnjih skupština, sadržaji kalendara i pisanje lista „Prosvjeta“, posebno konstatacije iznesene u Spomenici, koja je pripremljena za obilježavanje 10-godišnjeg rada ovog Društva 1912. godine.

Državni tužioci su uložili mnogo truda, napora i vremena da se predoče što uvjerljiviji dokazi za već unaprijed zacrtane ciljeve: da se Srbija godinama spremala za rat i vodila aktivnosti protiv Austrougarske, sa ciljem da se određeni dijelovi carevine pripoje Srbiji, promovišući priču o velkosrpskoj ideji koja se eksploatiše kroz čitav 20. vijek, čak i danas.

Viša djevojačka škola u Banjoj Luci

 

Suđenje je počelo 3. novembra 1915. godine u sali Više djevojačke škole u Banjoj Luci čitanjem optužnice koje je trajalo nekoliko dana. U tom trenutku prilike u Srbiji ukazuju na propast. Srbija je bila okupirana, a njena desetkovana vojska, izmučena i gladna, počela je da se povlači preko Albanije u nepoznato. Bila je to zgoda da se po svaku cijenu Srbija optuži za izbijanje i izazivanje rata, te da Austrougarska nađe moralno opravdanje za rat, jer suđenje atentatorima nije dokazalo da je zvanična Srbija pripremala atentat na prestolonaslednika Franca Ferdinada. Takođe, nije bilo valjanih dokaza da je pomagala atentatorima i da je srpski nacionalizam u Bosni uvezen iz Srbije.

Sudski proces je neprekidno trajao do 14. marta 1916. godine, bez bilo kakvih prazničnih pauza, iako su upravo sveštenici činili veliki broj optuženih. Presuda je pročitana 22. aprila 1916. u Veliku subotu, a obrazloženje presude je čitano poslije Vaskrsa, što je bila posebna provokacija i cinizam.

Kraj suđenja je dočekao 151 optuženik, a kazne su bile drastične: 16 je osuđeno na smrt vješanjem, 81 na vremenske kazne zatvora, a samo 51 je oslobođen (neki su umrli u zatvoru).

Osuđeni na smrt u Banjalučkom veleizdajničkom procesu Stoje s lijeva na desno: Milutin Jovanović, Dimšo Đokanović, Radivoj Đuranović (zv. Rade Čemerni) - preparandist, Čedo Milić, Dimitrije Jevđević, Simo Begović, Mirko Tomović - učitelj, Mihalo Savić – sveštenik, Petar Bilbija. Sjede s lijeva na desno: Milan Petković - sveštenik Aleksa Jakšić - trgovac, Matija Popović - sveštenik, Vasilj Grđić - profesor istorije i geografije, Đorđo Dakić i Kosta Gnjatić - učitelj. Boško Čaprić - činovnik, umro u Zenici i sahranjen na zatvorskom groblju.

 

Još u toku trajanja sudskog procesa, izbjegli Nikola Stojanović pisao je sudu i pokušavao da odgovornost preuzme na sebe i još neke izbjegle Srbe, a kada mu to nije pošlo za rukom preduzeo je sve da upozna svjetsku javnost sa sudskim procesom i njegovim ishodom, zalažući se za pomilovanje na smrt osuđenih. Svjetska javnost je različito reagovala, jer je to bio period rata i svako je imao svoje poglede na te događaje, najčešće politički motivisane. Aktivnost oko pomilovanja je duže potrajala, ali je usporila samo izvršenje smrtnih presuda. Španski kralj Alfons XIII i sam papa založili su se u korist osuđenih. Zahvaljujući njihovim naporima, ustrougarski car Karlo je 26. marta 1917. potpisao akt o pomilovanju 16 osuđenika na smrtnu kaznu. Jednima je presuda preinačena na doživotnu robiju (imena boldirana), a drugima na vremensku kaznu zatvora u trajanju od 12 do 20 godina, što je kod srpskog naroda izazvalo radost i veliku zahvalnost.

Jedna ulica u centru Banja Luke nosi ime španskog kralja Alfonsa XIII. Na inicijativu SPKD „Prosvjeta“, Gradski odbor Banja Luka, na stogodišnjicu pomilovanja, pored natpisa za ulicu, postavljena je i spomen-ploča s kraljevim likom i obrazloženjem na srpskom, španskom i engleskom jeziku. Otkrivanje spomen-ploče obavljeno je 22. aprila 2017. godine u okviru obilježavanja Dana Grada, uz prisustvo Gradonačelnika, ambasadora Španije, velikog broja građana i članova banjalučke „Prosvjete“. Bio je to znak zahvalnosti na humani gest u spašavanju života znamenitih Srba i njegovanje kulture sjećanja na velike ljude i njihova djela.

Tako je SPKD „Prosvjeta“, Gradski odbor Banja Luka, nastavilo šljedovati svoju blagotvornu ideju i misiju.

 

Pr. Prosvjeta Austrija, 23.04.2017.